Košnica tvornica pod vedrim nebom

Što je život doli niz nepredvidljivih, a opet toliko predivnih okolnosti i priča koje nas nadahnjuju i motiviraju da obratimo pozornost i na trenutak zastanemo, jer možda baš kada zastanemo i osvrnemo se oko sebe pronađemo neku novu ljubav, hobi, posao koji će nam promijeniti život, nabolje. Mijenjajući svoj život na bolje mijenjamo i živote onih koji nas okružuju a da toga nismo ni svjesni.

Ovo je jedna takva priča o suprugu i ocu petero djece, po struci mag. inf. sc. i dipl. pravniku, po zanimanju knjižničaru, po ljubavi pčelaru.

Gospodin Matko Luetić posljednjih devet godina bavi se pčelarstvom. Njegova priča započela je upravo kako su započele i prve rečenice ovoga teksta. Zastao je i pogledao oko sebe.

U svakodnevnim šetnjama sa svojom suprugom, djecom i psom labradorom pozornost mu je svaki put plijenio susjed pčelar i njegov pčelinjak. Obilazio je oko svojih košnica, premještao, premetao, brinuo se… i gospodinu Matku Luetiću to se učinilo jako zanimljivo, pomalo izazovno. Neka neobjašnjiva znatiželja vukla ga je u susjedov pčelinjak. Tako je jednog dana sredinom lipnja odlučio doći susjedu u posjetu ali pažljivo obučen do „grla.“ Iako su temperature bile u debelom plusu, preko 30C. Kaže, bio je to dan, kojeg nikada neće zaboraviti kao ni smijeh koji je izmamio na susjedovo lice došavši obučen tako od glave do pete, ni metak mu nije mogao ništa, našalio se. Susjed pčelar ponudio mu je pravo pčelarsko odijelo i rukavice. Od toga dana rodilo se jedno novo prijateljstvo a počela se polako rađati i ljubav prema pčelama.

Susjed pčelar strpljivo ga je mentorirao te uvodio u tajne zanata, ukazivao mu na zakonitosti koje su sastavni dio pčelinjeg života i prirode koja nas okružuje i tako jednog dana rekao „Matko, svaki pčelar ima zadatak propčelariti barem jednog novog pčelara za svoga života. Spreman sam ti i nadalje biti mentor i pokloniti ti za početak jednu svoju košnicu, jer svatko od nekud treba krenuti ali ne sam.“ Nakon godinu dana i još truda, uloženog vremena i učenja kroz praksu i pčelarsku školu, Pčelarsku udrugu Melissa Solin, gospodin Luetić rastao je kao pčelar.

Drugu košnicu dobio je od punca, a treću od drugog prijatelja pčelara. S tri košnice i nakon devet godina predanog rada pčelinjak je danas narastao na 105 košnica. Sukreator je sa svojim pčelicama predivnog Biokovskog ukusnog meda.

No, nisu odmah tri košnice postale 105 košnica. Svaka dobra priča zahtijeva vrijeme. U pčelarskoj sezoni, gospodin Luetić jutro započinje između pet i šest sati, a nakon svoga dnevnog posla u knjižnici s obitelji odlazi u pčelinjak. Kaže, ništa ne bi moglo biti moguće da nema podršku svoje obitelj, a prije svega svoje supruge i djece. Sve je to zahvaljujući ženinoj podršci, otkrio nam je. Jednom mu je priznala kako joj je najdraže da svoje slobodno vrijeme provodim u prirodi s pčelama i svojom obitelji, iako ponekad zna prigovoriti da su mi pčele na prvom mjestu. Da ali tek nakon obitelji kaže Matko svojoj supruzi i uvijek izmami njezin osmijeh.

Put od tri do pedeset košnica stvorio je viškove predivnog Biokovskog planinskog meda od kadulje, drače, vriska i medljike koji je ponudio na tržište, a povratne informacije bile su pravi vjetar u leđa gospodinu Luetiću da svoju ljubav gradi i razvija, dalje. Svatko tko je probao njegov med tražio je još, nažalost ili na njegovu sreću količina proizvedenog Biokovskog „lijeka“ iz godine u godine bila je nedostatna prema potražnji.

Za glumca najveća je pohvala pljesak, za svakog pčelara to je porast potražnje upravo za medom, propolisom, peludom kojeg pčele u vrletima Biokova daleko od urbane civilizacije neumorno proizvode kao što su to radile tisućama godina.

To su i trenutci kada čovjek treba donijeti odluku što i kako dalje. 2018. godina bila je prekretnica. Iako nikada nije ponovio tako dobru godinu u kojoj je s 30 košnica proizveo tonu meda, ostala je ljubav koja traje i danas.

Prvi se puta odlučio prijaviti na mjeru 6.3.1. Potpora razvoju malih OPG-ova 2019. godine. Zahvaljujući predsjednici i djelatnicima LAG-a Adrion, koji su mu pomogli pri prijavi projekta ostvario je 15 000 eura bespovratnih sredstava kojima je odlučio unaprijediti tehnologiju pčelarenja na stacioniranom pčelinjaku u zaseoku Luetići, Župa Biokovska, odakle su i Matkovi korjeni i gdje se nalazi obiteljsko imanje. Danas se tamo nastanilo 105 košnica u kojima vrijedno zuje i marljivo rade pčele gospodina Luetića.

Pčelario je i u Lici, Slunju, Šolti, Brštanovu i Zelovu kod Sinja… Nije to lak posao. U pčelarstvu je, kaže, najnapornije raditi u ekstremnim temperaturnim uvjetima. Svakoj košnici se treba posvetiti 15-ak minuta, intervali pregleda košnica su 7 do 10 dana, čim završite jedan interval u to počinje drugi i tako šest mjeseci neprekidno. Dok pregleda svih 105 košnica, gospodin Luetić zna izgubiti i do tri kilograma u jednom radnom danu, na temperaturama koje dosežu i do 40C.

Kada početkom ožujka započne pčelarska sezona u košnici se nalazi 10 000 pčela, a u 90 dana ta ista košnica ima i do 70 000 pčela. Posao svakog pčelara je pravovremeno povećati volumen košnice, proširiti pčelama životni prostor, pronaći pašne lokacije, pripremiti pčelinje društvo za pašu, paziti na količinu hrane i zdravstveno stanje na pčelinjaku… Gospodin Luetić našali se, pa kaže da su pčelari zapravo legalni kradljivci meda ali samo viška, jer pčela tijekom cijele godine mora imati dovoljne količine meda a pčelar ne mora. Ili je bolje reći da su pčelari sluge pčelama a ne njihovi gospodari, jer jedini gospodar pčela je njihov Stvoritelj, dragi Bog.

No i u pčelarstvu se osjete gubitci u pčelinjim proizvodima. Prošle godine je bilo 700 kilograma meda, ove tek 250 zbog loših vremenskih prilika, previše vjetra i kiše u pašnom razdoblju a to je svibanj i lipanj a i u jesen nažalost kiše nisu prestale padati što loše utječe na prinose u pčelarstvu ali optimizam i savjeti ne izostaju.

Mislim da svi možemo i trebamo pomoći prirodi. Do sad su pčele mogle živjeti bez pomoći pčelara a došlo je vrijeme da pčele trebaju pomoći ljudi. Vrijeme je da se svi po malo resetiramo. Ne možemo biti slijepi pored zdravih očiju. Moramo biti umjereni u svemu, pronaći ravnotežu u svom životu i svijetu koji nas okružuje. Priroda je osjetljiva, pamti i nemilosrdo uzvraća, što imamo priliku osjetiti na vlastitoj koži zadnjih mjeseci. Do sad se radilo i proizvodilo na način–imati, a ne biti i to je paradigma koju je potrebno preokrenuti i okrenuti se prema biti, a ne imati. I tada količina izvrcanog meda neće biti presudna nego njegova kvaliteta. Tržište danas više nego ikad traži iskonsku kvalitetu pčelinjih proizvoda, cijena je u drugom ili trećem planu, kad je kupac zadovoljan kvalitetom – sa savjetom gospodina Luetića završit ćemo priču koja nas je nadahnula, jer primjera dobre prakse na području LAG „Adrion“ ne manjka. Trebamo samo znati zastati, pogledati oko sebe, jer tko zna – možda i mi pronađemo inspiraciju za nečim novim, boljim i zdravijim.