Razvoj jugoistočnog dijela Splitsko-dalmatinske županije.
Povezivanjem do jednake kvalitete života u svim dijelovima.
Udruga građana, poduzetnika, gradova i općina.

lag-adrion.hr

SUHOZID ili po tučepski “prstava”

SUHOZID ili po tučepski “prstava”

Priča vuče korijene iz kazivanja moga dida Vice, koji je rođen 1900. godine, a to kazivanje datira još od njegova ćaće (ili moga pradida) Joze.

Prije svoje smrti moj mi je dide govorija, a tada sam ima možda 10-ak godina, kako je nekad bilo i kako i od čega se živilo. Ja sam sluša i pamtija, jer mi je to bilo puno važnije od ičega dugog, iako tada nisan ni bija svjestan zašto. I tako su prolazile godine i vrime moga odrastanja i sazrijevanje, da bi me na kraju životna ‘mudrost’ dovela do toga da danas mogu s punim pravom svjedočit o tome kako je to nekad uistinu bilo.

Kako je područje podno Bijakova bilo strmo i puno kamena s jako malo zemje, a bez zemlje nije bilo ni života, oni su polako kamen po kamen vadili, veći ostavjali za suhozide – prstave, dok su manje bacali na gomile. Sam taj rad je bija naporan pa se ilo četiri puta dnevno, a svaki put bi se iza obida silo, počinilo i nastavilo dalje. Kamen po kamen, malo se stane, uvati zraka, žena pita: ‘Moreš li?’, a on odvraća: ‘Čuvaj živinu i muči!’.

I tako iz sata u sat, iz dana u dan, svaki dignuti kamen i svaki cenat zemje ‘oslobođen’ bila je velika radost, jer ako Bog da lipo vrime, neće bit gladi!

Ako je po njemu (gazdi kuće) za taj dan bija veliki posal napravjen, unda bi večer, kad bi legli, privuka je sebi i eto opet radosti velike.

Nama danas u našoj lipoj zemji suhoizd (prstava) dođe kao potriba za učenjem o starini, kao i za podučavanjem drugih. No, našin je precima to bilo’ biti ili ne biti’, gladna usta naranit, ostat na svojoj zemji i njegovat ono što su od svojih predaka naslijedili – muku, trud i znoj težaka za opstanak svoje familije.

Meni je danas izuzetna čast i ponos o ovome pisat, ali ne samo pisati, već i te stare suhozide (prstave) u spomen na njih kamen po kamen vraćat na svoje misto na način kako su oni to nekad radili. I ako ne uspijen ponekad u svojoj namjeri, u jedno sam siguran, svu svoju jubav za očuvanjem baštine ću, uz trud i znoj, posvetit njima, jer da nije njih bilo ni mi danas ne bi bili to što jesmo – Hrvati na svojoj grudi! 

Zato ovin puten apeliran na sve jude dobre volje da bez kulture i očuvanja kulturne baštine ni jedan narod ne opstaje, tako da znamo šta nam je za činit!

S poštovanjem,

Vaš Vice Bušelić

O AUTORU

Vice Bušelić, rođen 14.8.1956, prve dvadeset i četiri godine života proveo je na Moči, Srida sela – prema kazivanjima starijih centar svita. Ko i sva dica u to vrime, odrasta u radosti, berekinadama, prijateljstvima, društvu, prvom balunu i svemu onome što dite može doživit u blagodatima ditinjstva na selu. Odatle i počinje, mada ni neznajuć da već tada ima jednu poveznicu, nevidljivu, sa svojim precima, sa svojom prošlošću, sa svim onim što je njegovu obitelj i njegovo misto činilo važnim u njegovu životu. U dvadeset i četvrtoj godini života spušta se u grad Makarsku, zasniva obitelj, dobiva dvoje prekrasne djece – sina Tea i kćer Leu. U dva navrata bavi se ugostiteljstvom u restoranima Onyx i Veza. ’91. kao dragovoljac pristupa 156-oj brigadi, ’92. na Osojniku biva teško ranjen, nakon godinu dana terapija i mnogo upitnika nad glavom odluči se vratit u kuću svojih predaka. Posvećuje se pisanju – izdaje knjige Dite i čovik te Samo jubav, crtanju, kiparstvu, upoznavanju samoga sebe. Posredstvom dobivenih spoznaja pomaže sebi, svojoj obitelji, društvu kao zajednici, kuhanjem i nesebičnim davanjem. Vice Bušelić certficirani je graditelj suhozida od strane Ministarstva kulture.

Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Share on LinkedIn
Linkedin
Email this to someone
email

Podijelite sadržaj s prijateljima...